Dođoh kući umorna, ali nedostaje meni ono “nešto” odmor i san.
Neko bi rekao i odmori se, pusti hranu sad. Ma kakav odmor i hrana. Meni treba imanskog napajanja.
Uzimam abdest i sjetih se hadisa da sa svakom kapljicom vode oslobađam se grijeha, a tjeram i Iblisa.
Kvarim red uvijek posloženoj klanjačici i oblači je donoseći nijjet za namaz u sebi. Znajući da će me moj namaz približiti Tebi.
Šaputajući riječi salavata, ja predah selam, a otvoriše se vrata.
Ne pomete to mene u misiji mojoj u naumu da učim Govor Tvoj.
Roze boja omota najljepših Riječi sa polica mami moje oči.
Da hrli duša uputstvu Tvom, da je uvedeš u Firdevs Svoj.
Euzu i Bismilla uvijek bile u pripremi, ponavljanje starog dotegni učvrsti, a učenje novog već je slast prava koja učvrščava stanje svakog vjernika.
Jedino me Tvoje riječi ne umoriše, Voljeni. Jedino s Tobom osjetih smiraj prelijepi. Jedino u tvom prisustvu srce moje ne drhti.
Jer zna da nad njim vlada Svemogući, Samilosni.
Knjigu Tvoju u prsima mojim čuvaj mi, Silni.
Ne dozvoli nikada Ravno da je izgubim dunjalukom prolazeći.
Tekst napisala: Fatima Alić